Lešnik puh: kako se brinuti za kućnog ljubimca?

Ova beba, čija veličina ne prelazi dimenzije običnog miša i u prosjeku iznosi oko petnaest centimetara, prilično je slobodna u geografiji i nalazi se gotovo u cijeloj Evropi (izuzetak je Španija i sve zemlje koje se nalaze iza Kavkaza).

Lješnjak puh živi u šumi i razna stabla su i dalje njeno omiljeno stanište, zahvaljujući čemu su se njeni udovi prilagodili penjanju na njih i poprimili najoptimalniji oblik. Dakle, četiri prsta šake su iste dužine i veličine, dok je jedan prst snažno izbočen u stranu i, uprkos svojoj maloj veličini, pomaže (zajedno sa sposobnošću šapa da se okreću svih devedeset stepeni) lešnikovom puhu da spretno popeti se na deblo, da bi se nahranio i sakrio od potencijalnog neprijatelja. Ali prvo stvari.

Kao što je već spomenuto, riječ je o jednom od najmanjih predstavnika puha s tjelesnom težinom koja može varirati od petnaest do dvadeset i pet grama. Izvana, ovaj slatki crvenokosi glodavac podsjeća na vjevericu, s tom razlikom što ima mnogo manje dimenzije, okrugle male uši i dug rep s karakterističnom resicom na vrhu. Na već svetlijem stomaku mogu se uočiti svetle tačke. Lješnjakovi puhovi su poznati i po dugim brkovima, koji mogu doseći i do četrdeset posto ukupne dužine njihovog tijela.

Ovaj šarmantni glodavac pokušava se nastaniti uglavnom na mjestima bogatim svim vrstama bobičastog voća, orašastih plodova i grmlja, na kojima rastu njegove omiljene poslastice. Tu spadaju lješnjak, planinski pepeo, viburnum, žir, ptičja trešnja, limetni kesteni, neko voće i druge poslastice poput ovih. Upravo zbog slabosti ovih životinja koje osjećaju za lješnjak dobile su tako karakteristično ime, štoviše, prednji sjekutići su im tako dobro razvijeni da lako mogu razbiti i najizdržljiviju ljusku oraha, praveći male okrugle rupe u njoj. Što se tiče drugog dijela njihovog imena, Sony ga je dobio iz jednostavnog razloga što većinu dnevnih sati provode u dubokom snu.

U pravilu počinju biti aktivni s početkom prvog večernjeg sumraka i do samog jutra. Oštar njuh i sluh puha lješnjaka omogućavaju mu da osjeća opasnost na prilično impresivnim udaljenostima, ali te podatke ne koristi za lov na druge sisare iz jednostavnog razloga što nije grabežljivac.

Međutim, neki izvori pobijaju ovo uvjerenje i ističu da nije rijetkost da puhovi napadnu i najmanje predstavnike ptica vrbarica, pa čak i upropaste njihova gnijezda polaganjem jaja. A ako još uvijek postoji sumnja u ovo pitanje, onda se pouzdano zna da puhovi izbjegavaju hranu bogatu celulozom.

Činjenica je da se netopiva vlaknasta celuloza probavlja isključivo u cekumu, što je potpuno odsutno u tijelu ovog pahuljastog glodavca. Same po sebi, ove životinje vode prilično sjedilački način života i maksimalna udaljenost na koju se mogu pomaknuti od vlastitog doma u potrazi za hranom obično ne prelazi jedan hektar, a putevi različitih ženki nikada se ne sijeku. Zanimljivo je da svaki predstavnik ove najzanimljivije vrste preferira da ima nekoliko stanova odjednom. U pravilu govorimo o udobnim gnijezdima sfernog oblika, izgrađenim od grančica, suhog lišća i vlati trave. Umjesto ljepila, životinje koriste vlastitu pljuvačku, a treba napomenuti da se ove male strukture, čiji promjer rijetko prelazi petnaest centimetara, pokazuju prilično jake i pouzdane.

Lešnik puh pokušava da svoje kućice postavi što više od zemlje (barem jedan ili dva metra iznad horizontalnog nivoa zemlje), koristeći u tu svrhu savitljive grane drveća ili čak šuplje šupljine. Nije rijetkost da ove životinje hvataju tuđe kućice za ptice i gnijezda drugih ptica, a ne govorimo o napuštenim nastambama. Tamo provode cijeli zimski period u dubokoj hibernaciji i iz tog stanja izlaze tek na vrhuncu proljeća (krajem aprila-početkom maja). U ovom teškom periodu, kada još nema bobica i orašastih plodova, puhovi lješnjak u svakodnevnu prehranu uključuju mlade izdanke i lišće drveća i grmlja.

Nešto kasnije počinje njihova sezona parenja i razmnožavanja, tijekom koje ove životinje, sklone držanju podalje i donekle izolirane, postaju društvenije i voljno stupaju u kontakt s drugim predstavnicima ovih vrsta. Nakon što dođe do oplodnje, ženke počinju graditi posebna gnijezda za buduće leglo, čije dno i zidove namjerno oblažu nježnijim i mekšim travama i lišćem. Već nakon dvadeset dva-dvadeset pet dana rađaju se potpuno slijepe bebe, koje potpuno progledaju do kraja treće sedmice života, kada postanu veoma brze i aktivne (usput, period laktacije za lešnik puh ne traje duže od mesec dana).

Treba napomenuti da su bebe puhova mnogo okretnije od svojih roditelja i odvajaju se od njih već u trideset petom danu života, s izuzetkom legla iz kasnog legla koje ostaje da zimuje sa odraslima u istom gnijezdu.

Već do prve godine života puhovi lješnjaci potpuno sazrevaju i prolaze kroz sezonu parenja, ali to se uvijek događa tek nakon njihovog prvog zimovanja. Treba napomenuti i nijansu da lješnjak puh pokušava da ne donese potomstvo prekasno, jer njihov period hibernacije počinje već u oktobru.